nedjelja, travanj 27, 2008
Ejj dragi moji blogeri..Konačno da se ja malo javim..Htijela bi s eosvrnut malo an medije, razne reklame, emisije i slično...Pitam se zašto mediji ostavljaju tako velik dojam na nas gledatelje i zašto gledmao sve te neke glupe emisije koje nas nemogu naučiti ništa?? Priznajem jedna sam od onih koji to sve gledaju, ali mislim da bi nam bilo bolje pogledati neku kvalitetniju emisiju nego nešto poput BB-a, farme i slično...Ipak show je show i svima je to zanimljivo i nitko ne može odoljeti pogledat što rade poznati i slavni što se dešava u njihovu životu i slično...Oni to smao rade, radi love promoviranja i za to zarađuju dobar dio love..Kad malo bolje promislim pa svatko od nas bi to mogao, smao trebaš napravit neki skandal i evo te u središtu zbivanja..Nekima je to fora, no iskreno možda bi i meni bilo fora ko zna nikad nisam probala..Ali zar nebi bilo jadno, glupo da vas po cijele dane prate mediji tj paparzzi koji vam nedaju mira i prostora da izađete van ko čovjek..Pa svima bi to dojadilo...Žalim onu Briteny Spears jadna žena nemože ni iz auta izać a da joj pred kućom ne stoji brdo novinara...Isto tako ko zna ono što pročitamo u novinama ili vidimo na tv-u nemora značiti da je istina...Ne možemo znati kakav je ko zapravo i kakva je njegova osobnost...Možemo za bilo koga reči da je glup ili neznam što ali to nemora biti istina jer neznamo tu osobu iz nutra u pravom svijetu...Poznate osobe za mene su kao normalni ljudi tj kao mi svi, ne vidim razlog zašto trčat za njima ili tolikos e forsat pa glumit njih, hallo ljudi jeste vi normalni...Šta nas briga za njihom život, pitajte se jel njih briga za naš??
P.S. Evo jednog novog posta, možda nisma pogodila temu ali kga briga, smijem pisat što god želim...Btw kak ste mi vi?? Uzvratiti ću vam zaostale komenter...Velki pozz svima, šaljem vam veliku pusssu...Uživajte...
Barbyca
utorak, ožujak 25, 2008
Ejjj dragi moji blogeri...Konačno da se i aj malo javim..lol...Kak ste vi meni?? Šta ima novog??? Mene nikako nema tj često sam tu al mi se neda pisat postove ni odgovarat na kommove, hehe ljena sam...Kratko o meni..Ja sam vam super, kod mene ima svašta novog i tak...Sorryte mi zbog zaostataka..Zaokupio me netlog lol..ak vas zanima adressa sam pitajte..Joooj neznam što bi pisala, stvarno me dugo nije bilo...Btw Sretan vam Uskrs u malom zakašnjenju....
Hmmm toliko od mene za ovaj put....
Obećajem da ću se idući put što prije javiti i da valjda neću biti toliko ljena, ako budem imala inspiracije sutra stiže novi post....Pokušat ću se pridržat obećanja.....
Ostavljam vam veliki pozz i šaljem vam veliku pusssuuu.....Uživajte mi u praznicima još par dana i evo škole šmrc...Poozz od mene u žutoj boji....Vaša Barbyca...=)
srijeda, veljača 20, 2008
Da lutka bez osjećaja...Znam koliko boli kada te netko povrijedi, ali vjerujte mi ja tu bol više ne osjećam jer sam navikla na nju, ljudi su me razočarali i uveliko povrijedili....Više ne znam kome da vjerujem a kome ne...Postala sma tako hladna, a zapravo jako ranjiva...Sitnica me rasplače, ali nekoliko trenutaka kasniej kao da postanem hladna., moji osječaji kao da su zamrli...Jer kad ti jendom srce slome ne vjeruješ nikome....Mislim da je ova rečenica istinita tj, to je stih iz jedne pjesme koji sam upamtila jer mislim da je živa istina.....Ne znam za ljubav i mislim da je moja ljubav negdje odlutala i da je za mene taj pojam postao stran...Što je to samnom??? Hmmm ne znam ni sama.....Zašto ljudi moraju biti toliko zločesti...I sama sam ponekad zločesta, pokvarena, sebična ili umišljena....Ljudi prije nego me upoznaju misle da sam umišljena kučka, a onda kada me doista upoznaju ne misle tako, čemu to....Možda je stvar u mom ponašanju ili neznam čemu ali mislim da sma stvarno jedna dobra cura ali bez osjećaja....Počela sam odbijati ljude od sebe i zbog toga patim...Život mi nije bajka kako svi misle, nitko ne zna kako se ja osjećam u nutra i da savko malo suze niz moje obraze teku...Nom stop se pojavljuju neki problemi em ovo em ono....Želim pobjeći od svega od svih....Pa ću onda nakon nekog vremena i svoje osjećaje pridobiti natrag....Svima sam vjerovala, a izgleda da su mi svi okrenuli leđa, mogu izdvojit par odličnih i meni posebnih ljudi koji nisu...Zašto stalno lažu?? Lažem i ja, ali svoju laž krijem ko zmija noge....Puno puta sam rekla da ću biti jaka i da neću dozvoliti da me unište i povrijede no svaki put zaboravim na to i uvijek im dopuste da vide kako padam....Mene male stvari čine sretnom i prijatelji koji me uvijek podržavaju i koji mi kažu "Barbara volim te i nemoj to dopustiti ti si super cura a kao osoba si predivna i pre posebna" uvijek se sjetim te rečenice koju su mi rekli i pokušam biti jaka, ali valjda i ja moram padati.....Moji osječaji su netsali zahvaljujući nekima, i hvala im na tome, nije da vas mrzim ali nemam volje više za ikakve razgovore s takvim ljudima...Nemojte dopustiti da vam se to dogodi pokušajte biti jaki nemojte se ugledati na mene nisam neki primjer....Pokušat ću idući post napisati s osmiejhom, a da ne razmišlajm o lošim stvarima...Do tada šaljem vam veliku pusicu i veliki pozdrav...Uživajte mi...
Lutka bez osjećaja.....
ponedjeljak, veljača 11, 2008
Gdje god se okrenem laži me okružuju...Gdje god pođem laži me prate...Više ne razlikujem laž od isitne??? Čemu toliki povod lažima??? Zašto laži uopće posoje??? Ne znam odgovore na ta i mnoga druga pitanja??!!! Sve me to pomalo zbunjuje!!! Ne volim laži i kada mi netko laže, a i iskreno sama znam biti početnik neke laži i tako započinjem neki nemir ili svađu...Zašto sam ponekad takva i hladnokrvna??? Želim živjeti normalnim životom, učiti polako, isprobavati nove stvari, pogreške ispravljati, ciljeve i snove ostvarivati i biti sretna djevojčica sa osmijehom na licu....Neki me smatraju srenom i ja se tako ponekad smatram ali nisam toliko sretna koliko mislim....Osmijeh mi je samo neka maska pristojini razgovori i stalna smješkanja su moja maska a iza te maske se kriju tajne problemi i sve one stvari koje me muće i tište....Mislim da sam ponekad sretna a zapravo sma veoma usamljena i pomalo razočarana djevojčica koju muče razne stvari...Ne želim ljudima oko sebe stvarati ne volje i ne želim da me vide kako patim....Usprkos svemu tome mislim da se dobrlo držim, ma jaka sma ja...Ne smijem dozvolii da padam iako mi se to često dešava ali ljudi oko mene su tako dobri i pažljivi i uvijek mi pomognu zato sam im zahvalna na tome, ne znam što bi ja bez njih....Ja sam samo izgubljena djevojčica koja luta svijetom u nadi za bolje sutra i nadam se da će sve uvijek biti u redu i da će bar nekako ispasti dobro....Ali svaki put kada postanem sretna uvijek saznam neku novu laž ili priču...Ne želim lagati ali nekad se nađem u takvoj situacjiji da moram izreči tu odvratnu laž...Joooj zašto ona uopče posotji??? Sve bi bilo lakše i bolje da nema laži i nas ljudi koji lažemo i koji nemaju izlaza pa se moraju izvlačiti koje kakvim ružnim lažima....Kada malo bolje pogledam više stvarno ne vidim pravu razliku između istine i laži....Istina zna biti i bolna i upravo zato mi neki lažemo kako nebi povrijedili nama drage ljudu...A takvi smo mi ljudi...Mislim da bi se trebali mjenjati i govoriti istinu....Ko prizna pola mu se prašta....A ja kao mla izgubljena djevojčica ću pokušati tražiti odgovore na pitanja i laži ću pokušati izbaciti iz života....Veliki pozz svima i velika pusica od ljubičaste djevojčice Barbyce!!
Sanjala sam da sam odlutala u daljine u velike visine...U početku bila sam sama, a onda na svakoj novoj stazi sam upoznala novu osobu novog prijatelja.....Prošla sam mnoge staze i upoznale nove prijatelje....Sve mi se činilo kao da sam ponovo rođena imala sam onaj dječiji osmijeh koji nije prestajao blistai...Konačno tamo negdje u daljinama našla sam svoj dom, svoju sretnu obitelj koja je uvijek bila tu, sve je bilo čudno jer su svi bili sretni a osmjesi s lica mojih prijatelja, moje obitelji i svih ljudi su bili predivni zračili su pozitivnom energijom davali snagu za bolje sutra i za lijepši dan...Nije bilo svađa, nemira, nasija, ratova i bolesti...Bio je to veseo svijet kao da sam ušla u neku bajku a naime to je bio samo san....U zemlji "Radosti" nije bilo mržnje i zlobe, u zemlji "Radosti" je vladala dobrota i ljubav.....Ljudi su se međusobno poštivali i voljei, nije to ako u današnjem svijetu di svako svakog mrzi a na ulicu ne smiješ ni izaći jer se bojiš da će te netko napasti...Svi moji prijatelji bili su tamo, bili su samnom, upoznala sam puno novi predvnih prijatelja i puno dobrih ljudi...Teško mi nije blo svaki put sam bila nasmijana i sretna, a tuga za nas nije postojala...Mislim da ovaj današnji svijet nije za nikoga a pogotovo za mene ne...Promjenimo ga...Neka prestane biti ratova, neka se svi ljudi pomire, neka nestane mržnje i svađe, neka zavlada ljubav , dobrota i mir baš kao u zemlji "Radosti"!!! Da se bar moje želje mogu ostavriti da bar ja prestanem biti pomalo pokvarena osoba, znam da sma dobra i to jako ali isto tako na taj neki način pomalo sam i pokvarena ali nadam se da ću se jednom konačno promjeniti....Cmokic svima i veliki pozzzz....
Vaša Barbyca
nedjelja, veljača 10, 2008
Možda ne mogu voljeti??? Mislim da sam u svojih 15 godina voljela samo jednog dečka, bila sam zaluđena za njim, nom stop sam razmišljala samo o njemu i o nikom drugom...Sada kada želim biti s nekim u pravoj vezi i kada želim voljeti ne mogu!!?? Jednostavnp ne znam što mi je, što se samnom desilo od onda??? Prije par dana sam mislila da sam zaljubljena i da ludo volim jendog dečka, no onda kada smo se našli shvatila sam da nije to to bila sam tako hladna...A znate ono kad se idete nać s voljenom osobom kada vam srce kuca 1oo na sat i kada vas oblije val vručine, mislila sam da će se to dogoditi no eto nije se dogodilo i tek onda sam shvatila da mi se on zapravo ne sviđa i da uopče nisam zaljubljena....Zvuči čudno!! Znam da sam pre mlada za razočaranja i te spike ali prvo moje razočaranje doživjela sam sa svojih 13 godina, no sve je to prošlo....Neko vrijeme nisam imala dečka, pa sam ga onda opet imala i evo sada opet nemam ga...Možda je sve to nekom mojom krivicom, možda zato što se bojim voljeti jer mislim da ću ostati povrijeđena!!??? Ponekad sam tako usamljena zbog ljubavi, a zapravo ponekad sam i sretna što sam sama!!! Zbilja ni sama ne znam što želim i zašto sam takva!!! Do sada sam samo jednog dečka iskreno voljela, no njega sam već davno zaboravila i prestala voljeti on je za mene dio prošlosti koju sam zaboravila... Ti osjećaji me toliko zbunjuju mislim da sam luda za nekim i da mi se taj neko sviđa ali ma nisam sigurna.....Divim se ljudima koji se voi i drago mi je zbog njih, najlijepše mi je vidjeti dvoje zaljubljenih kako se šetaju i drže za ruke iz njihovih pogleda mogu zaključiti da se zbilja vole...Znam da si mogu naći dečka ali ne znam što mi je pa mislim da ne mogu i da je bolje biti sama...Dragi moji blogeri dajte mi neki koristan savjet molim vas.....
Svima vama veliki pozdrav i šaljem vam veliku pusicu!!!
utorak, veljača 5, 2008
Shvatila sam da nikad ništa nije dovoljno dobro ili pak nismo dovoljno sretni..Uvijek zahtjevamo sve više i više i nikada nismo zadovoljni...Ljudi smo ali takvi...I onda kada nešto dobijemo ili smo sretni čak ni onda nam nešto fali i uvijek težimo za nečim više...Za mene je sreća u malim stvarima, no za neke nije...Ponekada i ja zahtijevam više ali shvatim da i onda kada dobijem to nešto da ni onda neću biti u poptunosti zadovoljna....Zašto nikad nismo zadovoljni?? Zašto uvijek težimo za nečim višim??? Neki žele biti neko i nešto što nisu uzvišavaju se i prave se da su poput tog nekoga ali nikad neće biti dovljno dobri kao taj netko, jer netko je netko a ti si ti....Mi ljudi smo takvi uvijek težimo za nečim višim i nekom velikom silom...Nikad nam nije dosta...Kada siromahu sa ulice podariš kunu ili 5 kuna njemu ni tih 5 kuna neče biti dovljno jer će s tih 5 kuna moći kupiti samo kruh ili neko pecivo, njemu treba više....Zahtjevamo i stvari koje su ma ponekada ne dostižne i jednog dana ih dobimo ali ni ona to nije to, a toliko smo to nešto željeli....Pitam se onda ćemu sve te želje kad se one večinom ostavre i pojavljuju se nove i opet nove..!!?? Želim biti zadovoljna onim što imam i mislim da sam zadovoljna ali opet na neki način težim za nećim novim...A kakav bi život bio da nemamo snove, želje i ciljeve?? Sretna sam što oko sebe imam ljude koje volim i koji mene vole, što je moja obitelj sretna, zdrava i miran i svi su na broju, što su moji prijatelji sretni i što su uvijek tu....Zahvala sam na svemu što imam, budite i vi!!! Normalno je sanjati, željeti, ostvarivati svoje ciljeve i težiti za nečim višim...
BE HAPPY 4EVER!!!
subota, veljača 2, 2008
Reci mi što anm je falilo?? Zar je moralo završti tako??? Volila sam te, voli si i ti mene...Ništa nam nije falilo, a bili smo tako sretn!!! Sve je glupo završilo i vjerujem da smo ostali zajedno bilo bi anm prekrasno, ali zašto?? Stalo ponavljam zašto i zanima me što nam je falilo??? Sada možda imam nekog drugog i ti mžda imaš neku drugu...Zanima me jesi li sretan?? Jer ja se pravim da sam sretna...On me voli, ali ne više od tebe, ne mogu mu reći da ga volim jer još uvijek sam luda za tobom....Želim da se nađemo jedan dan i da popričamo...Ne dostaju mi tvoji poljubci, tvoji zagrljaji a najviše ti....Uz tebe sam bila tako sretna, srce mi je kucalo sto na sat....Kada god smo bili zajedno ništa nam nje falilo, ništa nam nije bilo ravno...Postojali smo samo ti i ja i nitko više....Osječala sma se tako sigurno tako voljeno...Sada kad sam s drigm, osjećam se čudno i mislim samo an tebe i na nikog drugog...Želim vratiti vrijeem....Želim ponovo biti sretna ali sretna uz tebe....Ne dostaješ mi!!!!!! Razišli smo se, bez pozdrava bez razgovora....Sve bi dala da mogu vratiti vrijeme i da sve može biti kao prije...Izgubila sam sve. izgubila sam tebe, ništa više nije isto, osječam se kao izgubljeno dijete u svijetu.....Volim te u inat ljudima i trebš mi više nego što misliš....Briga me za druge, briga me što će drugi reči...Pričali su o nama svašta da je to samo farsa, ali ja znam da to nije farsa da je to bila prava ljubav....Ljudi su više nego oholi, bili smo sredstvo ogovaranja....Aaaa tako sma te voljela a i sada te voli isto kao i prog dana kada smo se upoznali i prohodali...Uvijek ću te voljeti kao i prvog dana sve do vječnosti...Reci što je falilo???
ponedjeljak, siječanj 28, 2008
Bila sam na izgled sretna 15-godišnjakinja koja je volila život i pokušavala je uživat u njemu....Male stvari su me činile sretnom, uživala sam u sitnicama i nisam volila velike banalne stvari....Kada sam bila tako sretna nije mi bilo kraja, no evo zahvatila me je tuga i samoća....Sve više i više sam se povlačila u sebe, nisam s nikim razgovarala i samo sam šutjela....Na izgled sam imala sretan život, dok nisam počela polako padati i osječati se tužnom, povrijeđenom i usamljenom...Ljudi su me razočarali neki svojim riječima, postupcima i lažima...Vjerovala sam im, a oni su me tako povrijedili i onda se pitam čemu sve to, čemu laži, bol i patnja...??? Počela sam furati neku darkersku odječu, ponašati se užasno i klošarski, počela sam slušati metal i teški rock muzika me je sve više i više odmicala od stvarnosti....Stvorila sam svoj svijet koji je bio pun droge i alkohola...Sama sebe nekada nisma mogla prepoznati....Promjenila sam se..Ljudi su me uništili i ovo je sve zbog njih...Droga mi je postala kao hrana, a alkohol mi je bio piće umjesto vode....Bilo je trenutaka kada nisam znala za sebe....Otišla sam od roditelja od vlastitog doma....Spavala sam bilo gdje i nisam znala više tko sam....Sve je propalo, svi moji snovi su srušeni, ciljevi ne ostvareni, a bila sam tako ambiciozna i vjerovala sam u sebe....Tako je prošlo par dana možda i miseci....Pojavilo se Sunce taj dan mi je bio tako čudan, probudila sma se negdje ispo nekog mosta i ugledala svoju staru prijateljicu kako stoji pokraj mene i ne prepoznaje me....Ustala sam i upitala jesi to ti?? Rekla je: da ja sam Barbara i našla sam te...Cijelo vrijeme sam te tražila, nisam mogla bez tebe...Upitala me što se s tobom desilo, odgovorila sma joj: uništili su me, izgubila sam vijeru u ljude, vjeru u sve...Rekla sam joj: tebe sam se uvijek bila sijetila, failila si mi jer ipak ti si mi jedina prava i iskrena prijateljica rekla sam...Čvrsto sam ju zagrlila i iz svog j zagrljala pustiti nisam htijela....Razgovarale smo...Sumarak se polako spuštao nagovarala me je da odem doma i vartm se da me moji stalno traže i da su izvan sebe...Rekla je da ću naći nove prijatelje koji će me voljeti i biti iskreni prema meni, i vijerovala sma joj jer sam ju smatrala najboljom rijateljicom....Ponovo mi je pokazala onaj svijet, onaj moj svijet u kojem sam živjela prije...Znala sam da ovo nije za mene i da to nisam ja, ali sve se od jenom preokrenulo i postala sam takva....Dala mi je do znanja da sam lijepa i posebna djevojka i da sam super i dobra osoba a naravno i njena najbolja prijateljica...Nagovorila me je i vratila sam se doma među svoju obitelj, poneke stare prijatelj i u novi život.....Sve je zanimalo di sma bila do tada, što sam jela, kako sam spavala i kako sam se uspjela brinuti sama za sebe...Sada su vidjeli da to mogu...Neke stare prijatelje tj. izdajice sam viđala i poslje ali bili smo samo na bok bok, s takvim osobama nikada više ne želim ni aaa progovoriti i ne zaslužuju spomena...Moja prijateljica i ja smo zauvijek ostale prijatejice i to najbolje, vjerovale smo jedna drugoj, bile smo iskrene i volile smo se kao prijateljice....Ako je nečije prijateljstvo posebno onda je to moje i njeno....Došla mi je kao svjetlost poslje tame...Tamu je zamjenila svjetlost....
P.S.Ljudi ovo je jedna moja pričica, neke stvari iz priče su istinite no malo ih je ali sve je večinom izmišljeno tako da nebi pomislili.....Nadam se da će vam se svidjeti pomalo je tužna ali kraj završava svjetlošću....Uživajte...Pusice svima....Osmijeh vam ostavljam =)....
Vaša Barbyca
subota, siječanj 26, 2008
Uvijek sam se borila za ono što želim, nikada nisam gubila volju za cijljem i za onime što želim ostvariti...Od kad znam za sebe uvijek sam se borila za ono što želim, da odustanme nije mi padalo na pamet, niko mi nije bio prepreka a sada su se mnoge stvari promjenile...Žalim zbog toga...Želim da sve bude kao i prije da se mogu suočiti sa svime, a ne da tako lako odustanem od svega i pustim sve da padne u vodu... Želim se promjeniti i biti ona stara Barbara ali ne mogu pokušavala sam ali ne ide....Toliko sam dobra i ponekada žalim zbog toga...Ima svakakvih ljudi nekada se i dobrota zloupotrebljava....Ima nas svakakvih....U zadnje vrijeme sam toliko tužna da to nemogu opistati ni riječima.....Pravim se da sam sretna jer ne želim da ljudi oko mene budu ne sretni....Stvorila sam neku svoju masku, stvorila sam neku drugu sebe...Pretvaram se...Bila sam tako sretna....Sve me je slomilo više se ne prepoznajem...Gubim volju za životom, pitam se koji je moj smisao....Prije par dana znala sam što želim i koji je moj smisao...Imala sam želju za životom , nitko nije tu želju moga ugasiti...Možda i sada ona posoji ali treba vremena da se ponovo vrati....Oko mene svi su sretni ili se pretvaraju da su sretni...Svatko nekoga drži za ruku, a ja....Koga ja držim za ruku??? Joj ljudi help me please......Želim voljeti a bojim se da ću ostati povrijeđena....Postala sam kao tama moja sjena mi je strana....Oslonac mi je potreban, a nemam ga...Ljudi borite se za ono što želite i budite uporni nemojte dopustiti da vam iko stane na put...Ja sam to pravilo prekršila i žalim zbog toga, možda se opet jednog dana i ja počenem boriti...
Vaša Barbyca
nedjelja, siječanj 20, 2008
Sanjala sam kako vodiš me do zvijezda u visine...Kišno je popodnem a ja sjedim u kutu svoje sobe i gledam kroz prozor...Rzmišlajm o nebeskim visinama a kapljice kiše koje sve jače i jače udaraju od tlo me pomalo ometaju...Gledam nebo i oblake kako brzo putuju, pitam se što je ovo??? Od jednom iza crnih oblaka ugledam tračak sunčevih zraka kako se polako probijaju kroz crne oblake...Svijetlost uvijek pobjeđuje tamu, tako je bilo i sada...Crni oblaci su nestali a sunečeve zrake su došle do moga grada...Dopirala je i duga koja me je sve više i više uveseljavala, njene boje su čudesne i veoma čarobne...Potakle su me na ponovno razmišljanje....Razmišljala sam kako vodiš me u visine, pa sve do čudesne duge...Hodli smo po duginim bojama i sve u visinama....Pokazao si mi cijeli svijet sa visina, držao si me kao kap vode na dlanu da ne padnem...Vani sve je sjajno, cvijeće je od jednom procvijetalo, ljudi više nisu tmurni nego su obasjani lijepotom prirode što im ona pruža...Zaželim da ovaj trenutak nikada ne prestane da uvijek bude tako...Vodio si me po visinama, zlatnim stazama do neba....Uz tebe sam tako sretna, osmijeh lica ne prestaje, a srce moje kuca sve jače i jače od radosti....Kazaljke na satu počele su otkucavati trenutke ove naše radosti...Pokušavamo ih zaustaviti i borimo se svim snagama da zauvijek cijeli svijet bude ovakav kao i na ovaj poseban dan...Koliko god se trudimo, ne možemo kazaljke sve brže i brže kucaju a vrijeme nam se smanjuje, gubimo svoj sjaja i radost sa visina...Doaš je i tren kada moram te napustiti samo odlazim a ne želim, sve se dešava protiv moje volje, moliš me da ne idem ali ne mogu rado bi ostala, no čarolija mi se smanjuje i gubim sjaj...Odlazim...Vrattila sam se...Sve je ostalo lijepo, no renutak čarolije i radosti je nestao...Povedi me...
Vaša Barbyca
subota, siječanj 19, 2008
Zanima me kakav bi to svijet bio da je sve savršeno?? Postoji li uopče nešto što je savršeno?? Mislim da ništa nije savršeno i da ne može biti....Ljudi misle ako imaju sve da im je onda i život savršen, ali onda se pitam pa jesu li oni uopče sretnu i dali znaju cijeniti to što imaju, takvi ljudi misle samo na sebe i na lovu koju drže u svome novčaniku možda njih to čini sretnima ali zapravo oni nemaju ljubav, nemaju nečiju pažnju...Novcem ne možemo kupiti ili pridobiti prijatelja ili voljenu osobu, to tako ne ide....Ničiji život nije savšen mnogi od nas misle da je, ali ja imam svoje mišljenje o tome...Željela bi znati kakav je to savšeni svijet?? Kako bi bilo živjeti u takom svijetu??? Meni je moj život dobar i cijenim to što živim i poštujem stvari i ljude koje imam, no neki ni to ne znaju....Svatko od nas ima svoje crne dane, ali vjerujte mi i to prođe kada shvatiš i počenš misliti na one lijepe stvari i ljude koji te usrećuju, od depre nemaš nšta osim pogoršanog stanja tuge i jada, a to nikome nije potrebno....Kada sam sretna onda ću pokušati i druge ljude učiniti sretnima, kada nešto znam pokuštati ću to znaje prenseti na drugoga, uvijek ću svima pomoći jer vjerujem da će mi se ta pomoć jednog dana i vratiti...Sa sigurnošću mogu reči da moj život nije savršen i ne bojim se to reči, znam da imam sve pto želim, ali opet znam i da savršenstvo ne posoji...Onda kada nešto silno želiš onda to i ostvari, ali znaj kada to ostvariš da i onda stvari neče biti savršene...Čovijeku nikad nije dosta, uvijek zahtijeva više i više i nikada mu nije dovoljno...Sve želje i snovi su ostvarivi ali put do savršenstva nije lak i možda je čak i nemoguč!!???
Vaša Barbyca
subota, siječanj 12, 2008
Sve me podsjeća na moje dijetinstvo, po mojoj glavi se vrte slike starih događaja i sreće kojoj nije bilo kraja...Bila sam dijete, i sada sam ali sada sam veliko dijete, onda sam bila mala djevojčica koja je volila igru i koja se uvijek bezbrižno smješkala....Da se bar mogu vratti u to prekrasno doba svog života, da bar sve može biti kao prije, sve je bilo bezbrižno na pameti je bila samo igra i osmijeh...Sada kada vidim lau dijecu presretna sma, dovoljno mi je samo kada vidim da se nasmiju, njihov osmijeh mi ulijepša dan pokaže mi neku bezbrižnost i lijepotu dijetinstva u kojem oni uživaju...Od kako sam krenula u srednju školu sve se promjenilo ništa nije kao i prije...Kada sam bila u osnovnoj jedva sam čekala krenuti u srednju, no sada kada sam u srednjoj i kada je sve drugačije poželim se vratiti u one stare školeske klupe sa srarim prijateljima i s osmijehom na licu, a sa srećom u srcu....Ne mogu reći da i sada nisam sretna, jesam ali to više nije to, sada svakim danom mislim joj šta će sutra biti oće me šta pitati kako ću dalje, onda nisam pomišljala na te stvari....Srednja škola je novi izazov, novo poglavlje u životu, nova poznanstva i mnogobrojne prepreke....Upoznala sam puno divnih i posebnih ljudi, ali oni nisu kao moji prijatelji iz osnovne nikada ih neću zaboraviti ni zamjeniti jer oni su jedinstveni ne ponovljivi i posebni, zauzeli su pola mog srca i iz nejga nikada neće izaći, nova prijateljstva su mi super, našla sam puno dragih osoba koje sam stavila u svoje srce....Znam da ništa više neće i ne može biti kao prije, žalim zbog toga iz dana u dan mislim na dijetinstvo na osobe koje su mi mamile osmijeh na lice, a njihove slike gledam stalno....Svoju najbolju prijateljicu sam upoznala u najlijepšem razdoblju tj. dijetinstvu, zajedno smo prošle i dobro i zlo naravno i još uvjek se družimo...Zavoljela sma ju kao sestru postale smo prave prijateljice i nju nikada nitko neće zamjeniti....No opet ponavljam želim opet to ponoviti, ponovo se upoznati sa njom sa prjateljima iz osnovne, želim ponoviti igru, smijeh, suze, bol, svađu i radost....Da mogu sve bi to ponovila isto tako kao i što je bilo...Stvari i događaji koji su se desili prije nikada se ne zaboravljaju a pogotovo daogađaji iz dijetinstva se nikada ne zaborave, jednog dana svemu tome ćemo se lijepo smijati....Bila sam djevojčica sa snovima, koja se voljela igrati barbikama i koja je voljela svoje prijatelje kao svoje roditelje....I danas imam snove, više se ne igram barbikama ni igračkama koje su prije bile znak sreće i zadovoljstva, svoje prijatelje volim i danas i čuvaim ih kao kap vode na dlanu...Poželite se vi ikada vratiti u dijetinstvo??? Ja da i to sam već napisala puno puta u ovom postu...Prisjetite se lijepih trenutaka iz svog dijetinstva možda je bilo i ružnih trenutaka ali vjerjte mi tome se nasmijte...
Vaša Barbyca
utorak, siječanj 8, 2008
Svatko od nas je bar jednom u životu bio ljubomoran..Mislim da ljubomora postoji i da je prisutna među nama ljudima! U nekim slučajevima ispadi ljubomore znaju zeško završiti a ponekada i kobno...Priznajem da sam i sama ponekada ljubomorna ali onda to dobro skrivam...U mnogim slučajevima najgori ispadi ljubomore su kada muž ubije ženu zbog ljubomore, a ona je samo bila sa svojim prijateljem na kavi: mislim da ovaj ispad ljubomore nikome nije stran i da smo barem na televiziji ili u novinama vidjeli ili pročitali nešto tako...Ne znam zašto i kako ljudi mogu bti toliko ljubomorni i ne shvaćati neke stvari...Čemu posoji ta ljubomora?? Hmmm toliko pitanja a odgovora premalo...Gledala sam na telki a tu i tamo sam znala pročitati u nekom časopisu da se neki bračni parovi rasaju li im je brak uništen zbog ljubomore...Zašto sve ne može biti lijepo??? Ovaj svijet se izokrenou skorz na skorz, sve je postalo n normalno, reci te mi molim vas ako znate dali na ovom današnjem svijetu posoji nešto normalno??? Dečki vole dečke, cure vole cure, broj ratova sve više raste, svi se svađaju, mrržnja je pobjedila ljubav, ljubomora je zasipala svijet...Nemam ništa protiv homoseksualnih parova ko voli nek izvoli, to sam spomenula samo tako što mislim da to prije nije postojalo, a sada je sve obrnuto..Više nema ljubavi i međusobnog poštovanja...Di je sve to nestalo?? Želim pronaći odgovore a njima ni traga, ali vjerujem da oni postoje samo ih trebam naći ili možda shvatiti i doći do zaključka..Ljudski mozak može svašta, može razmišljati i maštati, ja sam sretna zbog toga jer volim razmišljati i volim puno maštati...Probajte i vi..nije teško...Mi smo misaona bića...Ljudi ne budite ljubomorni, volite se i međusobno poštujte...!! Ostavljam vam veliki pozdrav i veliki osmijeh =) šaljem vam veliku pusicu..Uživajte...
Vaša Barbyca!
subota, siječanj 5, 2008
Svatko od nas je poseban na neki svoj način...Svi mi u sebi imamo ono nešto po čemu smo posebni....Svi smo mi različiti, glupo mi je kada netko kaže "svi smo mi isti" u to ne vjerujem jer nitko ne može biti isti mislim an ono u nuta psihički...Kada mislim na posebnost onda mislim na ono što čovijek ima u nutra opritom ne mislim na njegov fizički tj. vanjski izgled...Kako ću nešto dobro reči o osobi ako ju prvo ne upoznam i ne shvatim kakva je ta osoba zapravo, sudeči po vanjskom izgledu ništa pametno ne mogu reči jer ja tako ne cijenm čovijeka..Ako je netko lijep iz vana ne mora značiti da je isto tako lijep ili dobar iz nutra...U svakom od nas se krije ono nešto po ćemu smo posebni i zbog čega nas drugi voli, a isto tako i kod naš dragih osoba mi vidimo nešto posebno i zato ih volimo...Svaki čovijek je poseban i lijep na svoj način, vrijedan poštovanja...Možda neki od na simaju i ne prijatelje, ali mislim da i u najgorem ne prijatelju možeš nači bar malo posebnosti i dobrote kojom on zrači, svakom treba pruiti drugu priliku i upoznati ga možda malo bolje u dubine njegove duše...Vjerujem da je svako u duši dobar...Puno puta sam se razočarala u ljude upravo zbog toga što sam im vjerovala i svaki put kada bi me povrijedili ja bi im oprostila, kajala sam se zbog toga ali sve jedno svaki put bi mi bilo lakše kada bi oprostila...Možda sam zbog nekih stvari i izgubila vjeru u ljude no kako bilo pokušavam im vijerovati i u svakom tražim nešto dobro ne gledam na njegovu lošu stranu pa di bi završila kada bi to gledala s kim bi se uopče družila...Naravno da mi ljudi imamo i svoje mane i crnjake ali mane se daju ispraviti a crnjaci se daju riješiti...Pokušaje u ljudima tražiti ono dobro pronađite njihovu posebnost i volite ih zbog toga....Svi smo mi posebni!!!
Vaša Barbyca
Bila je noć, bila sam sama, vani je valadala zima...Šetala sam gradom i pratila me tama, sve je bilo mračno, puhao je hladan vijetar a moje lice se polako počelo rumeniti od hladnoće...Malo me je i strah počeo hvatati no odlučila sam neću se bojati, odlučila sam se samo malo prošetati, ali potpuno sama...Svijetla nigdje nije bilo sve je spavalo...Hodala sam mostom, a ispod mosta rijeka je mirno tekla, ni jedan auto nije prošao ni jedna se lampa nije upalila, počelo me je biti sve više strah...Gledala sam u rijeku koja je tako lijepo tekla i imala je neki čudsan odsjaj...Gledala sam i dalje, nisam mogla presati, rijeka me je zadivila svojom lijepotom i tim čudesnim odsjajem koji je bio prekrasan...Pogledala sam na sat, bilo je kasno, imala sam mobitel no nitko me nije nazvao mislila sam zabrinuti će se za mene no nije bilo ni traga nikome...Prešla sam most i otišla sam sijesti uz rijeku na stepenice...Sjedla sam sama, gledala sam u tu čudesnu rijeku i razmišljala sam o svemu...Počelo mi je biti jako hladno ali nisam htijela otići, u džepu sam našla upaljač, sva sreća bio je pun...Ruke sam si lagano grijala sa vatricom...Oči su mi počele suziti i nekako čudno sjajiti..Spustila sam se do čudesne rijeke i malo se nagnula i ugledala čudesan sjaj u mojim očima, rijeka mi je poslužila kao ogledalo, bilo je sve čudesno...Rijeka kao da je počela progovarati i pokušala mi je nešto reči ili možda mi dati neki znak...Sve se uzburkalo valovi su počeli udarati od veliko kamenje, i nakon par minuta sve je prestalo, makla sam se i ponovo sijela....Osječala sam neku snagu u sebi, oko mene sve je počelo sjajti, sve ono što bi pogledala zablistalo bi...Stepenica na kojoj sam sijedila postala je sjajna, nisam mogla vijerovati...Kao da mi je rijeka dala moć i snagu, ona je i dalje nasatavila sjajiti...Nisam htijela otići s toga čarobnog mijesta, osječala sam se kao u bajci...Željela sam da taj trenutak nikada nestane....
P.S.Evo jedne priče, naravno da je izmišljena to je samo dio moje mašte...Kak ste mi vi??? Ja sam dobro i kao što vidite maštam o koje čemu...Ajde dragi moji bloger ostavljam vam veliki pozdrav i šaljem vam veliku pusicu...
Vaša Barbyca
četvrtak, siječanj 3, 2008
Život je kao igra bez granica...Činjenica mi se čini kao istina...Tu smo da bi živjeli...Svatko od na u životu ima i uspona i padova, jednom ćemo gubiti no jednom ćemo i pobjeđivati...Život je pun prepreka, raznih izazova, igra, zadataka i raznih tstova...Mnogi od nas su prešli razne prepreke da bi došli do cilja, no to je bila njihova želja prolazili su možda kroz teške situacije ali znali su da nešto žele i da bi bili sretni ako to uspije...Zavidna sam takvim ljudima jer ako nešto želim nemojk odustajati od toga....Mnoge stvari želim i željela sam, neke želje i ciljeve sam ostvarila no vjeujte mi nije uvijek bilo tako lako...Ako nešto silo želim ja ću to i ostvariti možda ne odmah ali jednog dana vjerujem da hoću...Vjerujem u sebe i mislim da vi moramo vjerovati u sebe imati malo samopoštovanja, pa neću po sebi pljuvati...Svi mi imamo svoje vrline a i mane...Zbog toga nas neki nama dragi ljudi i vole...Lijepo je priznati svoje mane, ali ružno ih je sakrivati i poricati da nemate mana...Ja priznajem svoje mane, jer ko prizna pola mu se prašta heh..Pokušati ću ispraviti ono loše no neki ljudi se nikada neće promjeniti i priznati ono loše...Svi smo mi jednom pali i izgubili ali isto tako vjerujem da smo i jednom ili više puta pobjedili...Život je težak, i kroz život se treba puno boriti...Život je jedna velika borba...Nešto ćemo izgubiti a nešto dobiti jer ne možemo uvijek sve imati i dobivati....Kakav je to savšeni život?? To sam možda čula u nekim meksičkim sapunicama ili američkim filmovima, ali ja mislim da savršeni život ne postoji, ne može uvijek biti sve savršeno, pogotovo u današnjem svijetu ne uspijeva sve...Život je igra kroz koju svi moramo proći, ne može nas zaobiči, u igri nema granica tako i životu nema kraja...Jednog dana ćemo i umrijeti no šta znamo možda ćemo opet živjeti, znate ono život poslje smrti..Volite svoj život i budite sretni i zahvali što živite, igraje životnu igru bez granica, od života možemo svašta naučiti....!!
P.S.Helllo dragi blogeri..Kako ste mi danas?? Ja sam tako sretna ne znam zašto ali tako sam sretna, cijeli dan samo pokušavam pasti i desio se tren kada sam morala pasi pa nakon tolikih pokušaja morala sam pasti hehe ali svemu tome se smijem...To bi bilo to od mene...Ostavljam vam veliki pozdrav i šaljem vam veliku pusicu...
Vaša Barbyca=)
srijeda, siječanj 2, 2008
Počela sam vjerovati u to da je sve postalo moguće i da se čuda mogu desiti...Možda zvuči ludo, ali vjerujte mi desile su mi se koje kakave stvari za koje sam mislila da su ne moguće i da se to ne može desiti, pa što je bilo na kraju, desile su se...i to mi je živi primjer..Današnji svijet pun je svega, ljudi vjeruju u koješta, sve se izokrenulo...Vjerujem u Boga, a isto tako vijerujem da posoje likovi iz bajke i da je sve postalo moguće....Znam da možda nitko od vas ne vjeruje da likovi iz bajke posotje, alija vjerujem i več sam rekla komplicirano je to za objašnjavati, a u to da je sve moguće možda i neki od vas vjeruju...Nikada ne znaš šta če se desiti za jednu sekunu, minutu, sat, dan, tijedan, mijesec ili godinu, na sve vrijedi biti spreman, iako ja nisam...Ko zna šta nas sve čeka?? Nova je godina več počela, a u novoj godini dolazi sve novo, novi prijatelji, nova iskustva, događaji ma sve novo, biti će tu i uspona i padova što je za mene postalo normalno...Kakav je život bez uspona i padova?? Možda je savršen, ali mislim da ni jedan današnji život nije savršen...U mojih 15. godin bilo je svačega, pogotovo uspona i padova jer nekada češ uspjeti i daleko dogurati, a nekada češ tako nisko pasti, navikla sam se na to, pa to je sve dio života...Volim svoj život, i zahvalna sam na tome što žiim, no ima i trenutaka kada pomislim svašta i nda bi najrađe nestala...Nakon nekog vremena shvatila sam neke stvari, stvari koje čine život i koje nisam prihvatila, počela sam vijerovati u mnoge stvare koje se čine ne živim...Vjerovanje u to da je sve moguće se od jednom pokazalo kao moje vjerovanje, možda bi bilo i dobro da i vi pokušati malo razmisliti o tome....Kada vjeruješ da je sve moguće, neće ti biti strano kada se desi nešto što ti se činilo ne mogučim..Biti češ spreman na sve...Iako ja možda još nisam spreman za sve, ali razmišljam o tome i sve više i više dolazim do cilja i mnogih zaključaka...Razmišljanjem možemo svašta postići, svi mi razmišljamo, mislim da nema osobe koja ne razmišlja, no neki rezmiššljaju više neki manje, sve je to normalno i za ljude....Ne zaboravite da je sve moguće, malo razmislite o tome, možda i dođete do nekog zaključka...Toliko od mene,,,,Sve vas puno pozdravljam i šaljem vam veliku pusicu...Uživajte...
Vaša Barbyca=)
utorak, siječanj 1, 2008
Trebalo mi je dosta vremena da se nasmijem ali iskreno...Osmijeh se ponovo pojavio wee...Briga me za sve, iako sam prije par sati bila napisala onaj post što je bila isitna, ali sada je sadašnjost i smijem se i pišem ovaj post..Iskreno oni komentari me bole, ne vidim razlog zašto tako netko govori o meni, no dobro svatko ima svoje mišljenje no ja se bojim prihaviti to mišljenje što ako sam ja baš takva, što ne vjerujem da jesam...Teško mi pada kada mi netko nešto ružno kaže, pravim se da mi ne smeta a zapravo mi je jako teško i ne znam što sam skrivila i zašto neki imaju ružno mišljenje o meni??!! Ne želim se s nikim svađati ni vrjeđati ikoga, i meni neke osobe smetaju i idu mi na živce ali nikada im nebi rekla tako nešto ružno da ne posoje u 2008. godini, to nikome nebi poželjela, čak i najgorem neprijatelju to nebi rekla jer nitko ne zaslužuje tako nešto da mu se kaže...No, ima nas svakakvih, dobrih i loših...Nesmijemo si dopuštati da netko tako govori o nama, da nas vrijeđa ili ne znam šta, rekla sam masu puta da neću dopuštati to, no sada vidim da to dopuštam jer se ne želim svađati i ako mislim nešto riješiti onda se to može riješiti razgovorom a ne svađom...Svi smo mi posebni na neki svoj način...Svatko od nas ima ono nešto što ljudi vole kod nas i oni imaju ono nešto što mi volimo kod njih i upravo takve ih volimo, onakvi kakvi jesu...Čemu gluma?? Lakše će te prihvaiti ako ne glumiš i ako si prirodan onakav kakav jesi, a glumom ništa nečeš postići i na kraju će te odbaciti i ne prihvatiti...Ljudi budite prirodni, ne glumite ono što niste....
Vaša Barbyca=)